NOVOSTI

PSIHOLOGIJA ODNOSA,

U nedavnim člancima je bilo riječi o strahovima, neki su zaista već urođeni kao neka vrsta "obiteljske epigenetike straha", drugi su naše životno iskustvo. Nešto slično je i s našim odnosima s drugima, posebno u prema sadržaju i obrascima najvažnijim s roditeljima, sa sestrama i braćom, bližim rođacima i prijateljima. Ti isti, se dalje prenose i u našim drugima društvenim ulogama. Znaju biti već toliko postavljeni i prepoznati, da se ciklički ponavljaju u odnosima između dva člana ili već grupe ljudi. Čini se da ti ljudi ili obitelj ne znaju drugačije funkcionirati, njihovi odnosi su već kao na razini neugodne "nasljedne bolesti", koju svi žele izbjeći, ali uglavnom ili vrlo često kad se pojavi međusobni problem ili izazov, poznati motivi već pulsiraju i potiho znaju u sebi da tako moraju reagirati. Motivacija obično je dolazi zbog unutarnje potrebe, povrijeđenosti, poniženosti, ljubomore i zavisti ... ili nekog materijalnog interesa, uglavnom iz osjećaja samozaštićivanja. Obitelj i šira zajednica su u povijesti društva i imale svrhu identiteta, pripadanja i zaštite. Nerazumijevanje, svađe i sukobi, međusobno udaljavanje u istima su druga ružnija strana, polaritet, nesloga, rastvaranje i destrukcija odnosa i zajednice.

U zapadnom svijetu, tradicionalnu primarnu zajednicu koja rađa i odgaja djecu čine dva roditelja, majka i otac. Koliko god voljeli vlastitu djecu, roditelji često nisu svjesni da su njihovo ponašanje i međusobni odnos primarni za sve druge odnose njihove djece. Ako dijete odgaja netko drugi, član obitelji, udomitelj ... isto vrijedi. Ako majka i otac imaju međusobno "natjecateljski" i odnos pun zamjeranja, prigovora i reciprociteta pod svaku cijenu, i to otvoreno pokazuju pred djecom ... u nastavku će prenositi isto prema jednom ili svoj djeci, i djeca će se međusobno isto tako ponašati. Kada i odu od roditelja podsvjesno će privlačiti slične ljude, ili potpuno ih izbjegavati zbog iztraumatiziranog djetinjstva. Nažalost, prođe više decenija sazrijevanja dok osoba shvati da zbog toga nije znala "biti, postojati i izdržati" u odnosima koji su moguće bazirani na dobrim emocijama i lojalnosti. Loši odnosi obiteljskog odrastanja su kasnije kao utvare i kao da ih se mora još jednom iskupiti, poravnati da bi se odrastao čovjek iz toga izbavio, oslobodio i postao spreman i sposoban za ljubav, bliskost, nesebičnost i povjerenje.
Svijet i odnosi odraslih kreiraju emotivni i društveni svijet djece. Zajednice su sustav spojenih posuda, ali i kroz zatvorena vrata prolaze emocije, misli, riječi, ponašanja. Djeca su jako podložna i "emitiraju" doživljeno, i često moraju emotivno suditi i presuđivati između roditelja, nažalost, birati dobru i lošiju stranu, ljubav i odbacivanje. Uglavnom je to ta emocija i stav roditelja koji se više brine ili čak samostalno odgaja dijete. Dijete kao da nije u prilici biti u emotivnoj slobodi i doživjeti oba odnosa, posebno s majkom i posebno s ocem.
Ponekad je kao taoc opstanka nekog lošeg odnosa i braka, i često preuzima iz suosjećanja "emotivne i druge terete" roditelja koji navodno pati, ali ne želi ili ne može izaći iz odnosa. Kao da se dijete postavlja na drugu stranu, gdje bi trebao biti taj drugi "loš" roditelj, i pokušava pomagati, suosjećati, suditi, braniti ... što je za dijete istinska trauma, jer osjeća povezanost s oba roditelja. Tada obično "nosi u sebi" tugu od jednog i grižnju savjesti od drugog, ako ga ovaj osjeća. Postaje sudac, borac, često manipulator i lažljivac, prijetvoran kao što je i odnos između roditelja, često kao marginalac lišen svakog direktnog odnosa, ljubavi i upoznavanja, onog najbitnijeg. Kao odrasli ljudi, obično imaju neodređenost i prazninu u sebi, i nedostaje njihov dio potreban za dublju vezu, zajednički život, brak ... Ili, suprotno jako su ranjivi i preosjetljivi, zahtjevni i nepraktični u odnosima jer žude za odnosom koji ce iscijeliti sve bivše traume, ipak ih u dubini izjedaju strah i nepovjerenje za dublji odnos. Ponekad ostaju toliko dugo vezani za roditelja koji "pati" jer bi to bila kao neka izdaja i emotivno zanemarivanje, bez obzira živjeli s njim ili ne. U mnogim slučajevima takve posesivnosti kao da je "ukraden" taj drugi roditelj, koji može osjećati i ljubav i otvorenost za odnos. Mnogima su "ukradeni" i novi, budući odnosi u stvaranju vlastite zajednice, obitelji i djece, za dublja prijateljstva.
Vjerujemo da roditelji čine sve najbolje za svoju djecu, ali neki nesvjesni i svjesni uzroci, emocije, traume i strahovi kreiraju odnose i ne dopuštaju da se oni oslobode.

Odnosi ponekad zarobljuju, odnosi vječnih stranaca
Svaki odnos ima svoje članove, prirodu odnosa koji ih spaja, sadržaje i kako ga se živi. Oni najvažniji i koje doživimo u najranijoj dobi su temeljni za sve druge u nastavku. Vječita su tema jer se tako ostvaruje smisao života pojedinca i društva u cjelini. Bit i priroda odnosa imaju neka očekivanja u ponašanju, što je već ukorijenjeno u svjetonazoru, kulturi i načinu življenja neke zajednice i naroda. Nažalost, prečesto su odnosi između dva čovjeka ili grupe ostali samo taj "nominalni odnos" bez neke dublje potrebe upoznavanja nekoga kao osobe, i umjesto sve veće bliskosti, ostaju zauvijek kao neki "neznanci i stranci". U odnosima se očekuju obaveze, primanja i davanja, često neki dogovorni reciprocitet i sl ... u kojem se zatome potrebe za nešto više i dublji "susret". Postaje zadatak kojeg je često teško održavati i izdržati do kraja, jer nedostaju dublje emotivne motivacije i jedna zdrava radoznalost prema drugom biću i njegovom životu. Tako većina roditelja i djece, tek kada djeca odrastu i ako obe strane imaju jos volje i ljubavi, žele drugu osobu zaista upoznati bez neke sebične pozicije iz njihovog odnosa. Neki roditelje neće nikada priznati da je dijete izabralo dobro zanimanje ili životnog partnera, ili djeca ostaju uvijek na razini nekih potraživanja od roditelja i ne mogu razumjeti da su roditelji samo ljudi koji ne mogu 24 sata misliti samo o nama. Istinska dubina odnosa dosegne se tek kada se pređe na drugu stranu onog koji nam je bitan, kada pokušamo odnos doživjeti s druge strane, želja i potreba. Najposlije, uvijek je veliko životno pitanje zašto je baš netko takav nama dan da s njime provedemo djetinjstvo, mladost i život ... ljudi su često jedni drugima poput vlastitih sjena, kao ljubav i zagrljaj, lijepa riječ i podrška ... nažalost i prečesto za drugo i ružnije u životu. Neke odnose će spasiti velika međusobna ljubav, neke najčišće poštovanje prema drugoj osobi i životu, ponekad narav i bit samog odnosa održi ljude na okupu.

Homeopatija naših odnosa
U homeopatiji je prepoznata cijela jedna konstitucijska filozofija i psihologija, kako osoba doživljava samu sebe i što joj znače drugi ljudi. Neke konstitucije poput napr. Pulsatille žude za toplim, nježnim, obiteljskim i odnosima punim ljubavi, što im je ujedno smisao života i ponekad čak pokazuju posesivnosti u svemu. Empatični fosfor, Phosphorus, iako jako voli ljude i družiti se, ne može dugo izdržati u nekom "zatvorenom" odnosu, jer njegova otvorena i radoznala priroda uvijek teži novom i promjenama. U svoj emotivni i najbliskiji društveni život, Natrium muriaticum probire samo njemu posebne za koje je spreman otvoriti svoj introvertirani svijet, i uglavnom je zlopamtilo ako se u njih razočara. Reklo bi se da su pojedine konstitucije sklonije i ovisnije o drugima, druge se po prirodi ne mogu uživjeti u neke dublje odnose, neke smisao nalaze u vrlo dubokim emotivnim i lojalnim odnosima ... Za obiteljske i odnose s majkom i djecom, ženama će često pomoći Pulsatilla, ponekad je ipak potrebna Sepia. Kaže se za odnos prema i s ocem pokriva Natrium muriaticum. Homeopatija je ipak toliko individualna i na izboru je dosta u praksi dokazanih lijekova.

povratak07. 11. 2023.     22:22:43